Niz monografija (uz fotomonografije) o Sarajevu, koje su u drugoj polovici 20. stoljeća objavljivane na dan godišnjice oslobođenja grada u Drugome svjetskom ratu, treba razmatrati kao dio širega projekta opće modernizacije zemlje i poboljšanja standarda gradskoga života u kontekstu razvoja (novoga) socijalističkoga društva. Uz značajke tih procesa, analizom strukture i sadržaja tiskovina sagledava se kakva je i kolika je bila uloga arhitekture u javnome području te kako se shvaćala njezina kulturna dimenzija.

Za ovaj tekstni osvrt posebno se zanimljivima čine dvije crno-bijele fotomonografije Sarajeva (iz 1959. i 1960.) koje svjedoče o dometima prvoga desetljeća poslijeratne obnove i izgradnje grada, zemlje i (mladoga) socijalističkoga društva. U širokoj lepezi različitih prizora javnoga gradskog života, romantičnih gradskih panorama, povijesnih ambijenata i obližnjih prirodnih izletišta značajno dominiraju fotografije i novih stambenih kolektivnih naselja, izgrađenih po načelima modernog urbanizma, i radnih atmosfera u novoizgrađenim ili osuvremenjenim industrijskim dvoranama. Obje tiskovine sadržavaju po jedan različit fotografski prikaz stambenih slobodnostojećih kubusa na Džidžikovcu, izgrađenih 1953.